Recenzija Ivice Balagovića: „Mislim jako pred potpisivanjem“

Htio bih Stjepana Đukića Pištu predstaviti riječkoj publici i konzumentima njegovih izložbi na način da ga po prvi put, prilikom fizičkog predstavljanja, prihvate kao umjetnika, koji u slikarstvu nalazi svoje osnovno motivacijsko područje, ali ne zaostaje ni u drugim umjetničkim izražavanjima. Pritom mislim na radijsko voditeljstvo i kreiranje radijskih i televizijskih emisija, pisanje poezije, eseja, sudjelovanje na glazbenim festivalima kao tekstopisac i još...

Zato sam upotrijebio jednu autorovu izjavu citirajući je u naslovu ovog prikaza, koja zapravo sažima bit Piština pristupa umjetničkom djelu.

Naime, u neko davno doba našega druženja jednom je priznao da mu je najteže u trenutku neposredno prije potpisivanja slike – kad se najjače propituje je li napravio dobar uradak – neovisno o tome je li slika naručena ili stvarana spontanim unutrašnjim nagonom, i da tada burno razmišlja o budućnosti i svrsi samoga djela, o sebi kao umjetniku, o svome cjelokupnom djelovanju, nužnosti i potrebi takva djelovanja, sveukupne korisnosti i posljedično tomu – potpisati sliku ili ne? To svjedočenje meni izgleda kao osnovna potka u ukupnu autorovu radu. I otkriva nam uvid u neobuzdanu silinu stvaralačkog naboja koja krasi Đukića dugi niz godina.

Još jedan zaštitni znak njegove osebujnosti jest dugotrajan, pomalo vječan osmijeh u iskazivanju emocija, neovisno je li se radi o susretima, zadovoljstvu onim što je vidio, zadovoljstvu onim što je čuo, ili naprosto nazočnošću nekoga ili nečega.

Dakle, ova dva psihosocijalna elementa – kritičnost prema kvaliteti vlastitoga djela i ekstremna ljubaznost komuniciranja ono su temeljno što Stjepana Đukića Pištu određuje i kao slikara. Uvodno to smatram ključnim. Zato jer je nakon takvih misli naša recepcija svega urađenog od strane autora posve jasna.

Njegove slike koje ovdje danas gledamo prikaz su nekoliko stvaralačkih faza autorova slikarstva, ali sve donose isto: istraživanje svijeta i života na taj Pištin osebujan način.

Ako se barem malo dublje zainteresiramo, gledamo veliku mijenu u tim fazama, prvenstveno tehničku, dakle, razvijanje različitih tehnika slikanja. I naravno, odmah dolazi pitanje: približava li se doba retrospektive, vrijeme bilanci, je li vrijeme za notiranje i zbrajanje dojmova o radu? Koliko ima faza koje su jasno definirane i terminski ograničene u slikarstvu Stjepana Đukića Pište, nesumnjivo će pisati likovni kritičari koji se time striktno bave. No, mi smijemo i na ovoj izložbi, posvećenoj Rijeci, europskoj prijestolnici kulture, razabirati figurativno autorovo slikarstvo, apstrakcije svakog tipa, portrete od hiperrealističkih trenutaka do središnjeg poentiranja portretiranog objekta – u stilu kasne Rembrandtove faze, kojom se centrira najbitniji dio slike, a ostalo se donosi lepršavo, bez detalja, mjestimice mutno, ponekad u stilu naive i zavaravajuće neprecizno.

Vrijeme koje je autor današnje izložbe proveo na vlastitom školovanju, ne samo u našoj domovini nego i u inozemstvu, potvrđuje ovo navedeno – trajno otkrivanje svijeta koji ga okružuje, u čvrstoj interreakciji njegove imaginarnosti, unutrašnjih ispitivanja najintimnijih sadržaja duše i ekspresiji likovnih gesti svih vidova.

Vjerojatno najveći Đukićev doseg angažman je u portretiranju.Veliki broj autorovih prekrasnih slika su portreti. To portretiranje zapravo je „core bussines“, kako bismo danas rekli, uporabljajući englesku frazu. Nesumnjivo je da je svijet upoznao Stjepana Đukića prvotno i prvenstveno po portretima mnogih znamenitih ljudi, kako povijesno važnih, tako i naših suvremenika. Na svakom je portretu iznimno vidljiv slikarev prihvaćen izazov od strane portretiranog, kojeg autor analizira na način da traži ono najjače u ekspresiji slikanog, ono najvrjednije u osobnosti promatranog objekta, a da jasno i snažno pokazuje svoj autohtoni pristup, koji ne trpi sugestije ni možebitne želje. Poglavito se to, uvjetno rečeno, vidi u ponavljajućim portretima, dakle, u slikama istih osoba, a koje su nastale u različitim razdobljima njihova života i u različitim okolnostima. Takva, možda grubo rečeno, opsjednutost objektom daje slikama autorovu genijalnost, širokogrudnost, obrazovanost i gospodstvo, a koja specifičnim Pištinim tehnikama stvara prekrasne slike.

Predmet svakog postojanja čovjeka su sugovornici. Mi koji smo sudionici u recepciji novih djela i ponovnom sagledavanju postojećih autorovih slika, zapravo smo njemu, kao začetniku tih djela, nasušna potreba. Nasušna potreba koja njega kao slikara održava u punini umjetničkog bića, sa suvislim modusom postojanja, a nama u tom međudjelovanju pruža užitak.

Kad su me vodili po Ermitažu, spomenuli su mi da se iz postojećih portreta nikako ne može zaključiti kako je stvarno izgledala Katarina Velika.

Pa što? Zašto ne bismo prihvatili vremenski slijed, možda ekonomski – gospodarstveni ili ekonomični slijed. Dakle, upravo nam to Stjepan Đukić kazuje svojim ponovljenim i ponavljajućim portretima, među koje spadaju i autoportreti u nekoliko vidova, u kojima pokazuje da je svaki portret jedan roman, suvislo djelo limitirano vremenom. I onda po zakonu dekonstrukcije rastače portret-roman na bitne sastavnice i opet ih slaže iznova, opetovano slikajući istu osobu. Naravno da ovdje postoje zadane granice i okviri koje autor-slikar ima (sam kaže: „Naučil sam se disciplini.“), granice do kojih se smije igrati i apstrahirati pojedine dijelove slike. Neumnjivo iz svega toga proiziđe kompleksnost portretiranog. Ali portretiranje ljudi iz realnoga svijeta nije jedini portretistički obol umjetnosti. Stjepan Đukić Pišta također je svoj vrhunac potražio i u slikanju svetaca.

Kao kontinentalni Hrvat, čak štoviše sjevernjak – čini mi se važnim spomenuti, Đukić slika kršćanske sakralne motive, uglavnom portrete svetaca u istinskome religijskom procedeu. Sakralni motivi u portretiranju pokazuju nevjerojatnu ozbiljnost u autorovu pristupu, poglavito realističnim stilom obogaćenim posebnom tehnikom slikoreljefa. Kad sami, ili prateći samoga slikara, obilazimo crkve, kapelice, pastoralne dvorane i druga sveta mjesta koja krase Đukićeve slike, primjećujemo kako te slike uvjerljivo i jasno pojačavaju samu sakralnost prostora.

Radnja ove izložbe ne zbiva se samo u figuraciji ni u portretima. Silovita koloristička ekspresivnost autorovih pejsaža, a poglavito apstrakcija i organičkih i pejsažnih, plijeni pažnju gledatelja. Suvremene tendencije nukaju slikare da se okušavaju slikajući apstraktna djela, osobito u kontekstu najnovijih naslojina iz inozemstva, pa je jasno vidljivo da i naš autor spremno odgovara i na takve signale i izazove. Recepcija je takvih Pištinih tematskih iskoraka zadivljujuća. Ljudi naprosto ostaju zadivljeni i zatečeni snagom tih djela.

Zaključno navodim da Pišta vodi dobar život – što samo po sebi ne bi smjela biti patetična i banalna prosudba – i kao što sam prvotno napisao, želja mi je prikazati ga kao čovjeka što radi posao koji voli, na način kojim svoju umjetničku silinu i energiju pretače u slike; faze njegova djelovanja ritmički se izmjenjuju, dakako, same po sebi i slijedom Božje providnosti, a da bismo sve to prihvatili, trebamo pomno promatrati njegove uratke, promišljati nad njima i svakako uživati.

Recenzija Marije Lamot: „Oslikana tišina“

Prostor umjetničkog stvaranja Stjepana Đukića Pište, u svojoj širini, obuhvaća više faza, što je vidljivo i u ovoj retrospektivnoj izložbi. Međutim, faze se ne izmjenjuju kronološki već naizmjenično. Stjepan Đukić u fazi vrsna portretista jasnim odrednicama linija i boja označava unutrašnje odrednice portretiranog, dok u slikama krajolika i ljudi prelazi u impresionističku fazu neposrednosti doživljaja te prikaza predmeta bljeskovima svjetlosti i boja. (To je prisutno u više slika, npr. Arx Trakorum, Zagrebačka izmaglica, Pod starim krovovima, U plavom satenu, Prema promenadi, Trach party, Promenada u Taboru, Susret u Velikom Taboru, Taborska elegija, Moja zemlja, Memento mori, S one strane vremena, Neznanoj u čast, Posljednji tango, Izgubljeni portreti, Zapis u vremenu, Oni su ja kojeg ne poznajem, Pogled iz ateljea). Već u naslovima naslućuje se mističnost prostora, zadržan trenutak, doba dana, stvarnost i nestvarnost, otkrivenost i skrivenost. U realnom prednjem planu, u kojem se predmet pojavljuje, slikar zgusnutošću boja i svjetlosti skriva konture predmeta, kako bi u dubljim slojevima irealne pozadine otkrio njihovu skrivenu prirodu. „U umjetničkom djelu iskušava se istina, koju drugim putem ne možemo dosegnuti.“ (H. G. Gadamer). Najneposredniji doživljaji lišeni suvišaka, reducirani do čistih oblika, apstraktnih prikaza, iz konkretnih bića izvučen dah života, kao ono supstancijalno koje, preoblikovano umjetnikovim dahom, poprima oblik umjetničkoga djela. Boje su unutrašnja svojstva, a linije nepoznate granice među bićima. Subjektivnost prikaza, u traganju za istinom putem ljepote, ne sadrži nikakav viši princip „nego što je držati sebe otvorenim“ za interpretaciju i dijalog. „Pojam lijepog dovodi nas u doticaju s pojmom istinitog, k metafizičkom postavljanju pitanja uopće.“ (H. G. Gadamer) To je napose vidljivo u slici Arx Trakorum, u kojoj se naznake dvorca gube u traženju počela iz kojih izrasta. Poniranjem u dubinu, kroz suprotnosti skrivenost – otkrivenost, u irealnoj pozadini, moguće je iščitati ontološki status (svih) bića. U slici U plavom satenu pogođeno sumračno doba izaziva tjeskobu i neizvjesnost putovanja, odlazaka, prolaženja. Odnos konkretnog i apstraktnog prisutan je i u slici Pogled iz ateljea. Iz ateljea na vrhu brda pruža se pogled na jutarnji krajolik u magli. Naslage bijele i modre boje snažno pretežu nad obrisima krajolika koji se odupire zelenim, žutim, crvenim i ljubičastim bojama. Konkretno, prikazano bojom, postaje svojstvo apstrakcije zajedničke bićima, doživljaju, osjećajima. Konkretno i pojedinačno na taj način postaje apstraktno i univerzalno.

Treću fazu ili treći pristup estetskom izrazu Stjepana Đukića Pište, u koncepciji ove izložbe, čini 26 slika (Snaga crvenog, Kuća djetinjstva mog, Plavi cvijet za Lisu, Put koji nikamo ne vodi, Neznanoj, Vu ime čarnega cara, Balade Petrice Kerempuha, Puls moga grada, Kozmički nered 1, Kozmički nered 2, Sretni putovi, Zgusnute misli, Krunidba, homm. Edi Murtiću, Pismo materi, Moj dom, Ranemona, Evo me, svijete, Tvoja zemlja, Potonuće u vremenu, Dodir tišine, Moj prijatelj Norch na kavici, Reminiscencija na stanje duha, Smaragdni ostatci vremena, Vapaj, Kralj svega, Košmar), uglavnom organičke apstrakcije, koje prikazuju neposrednost doživljaja, osjećaja, misli, odsutnost teme, predmeta i forme (enformel).

Snovitost i samotnost, reduciranje osjetila, poniranje u tišinu izvan okvira budnosti. U slutnji, u traženju istine i smisla, prikaz krajnje tišine, odsustvo predmetnosti svojevrsna je kozmogonija, prvobitni zvuk, glas, linija, boja, broj, ploha. Apstraktno slikarstvo.

Apstrakcija prikazuje najkonkretniju stvarnost, lišenu prirodnih i umjetničkih oblika, izvan prostorno-vremenskih odrednica, sabire zajednička obilježja proizašla iz različitih viđenja stvarnosti. P. Cézanne još je 1880-ih prvi jasno izrekao da cilj umjetnosti nije reprodukcija vidljive stvarnosti, već stvaranje nove, usporedne s onom koju opažaju naše oči. (https://enciklopedija.hr/clanak/apstraktna-umjetnost).

Iznimno je djelo slika Balade Petrice Kerempuha, koja svojim pristupom interpretira tragičnost književnog djela, univerzalnu tragičnost čovjeka i njegove povijesne egzistencije. Djelomično figurativna, a djelomično apstraktna, prikazuje protok bića, doslovno plivajućih ispod vode, vodenih trava, škrguta zubi, lubanja, života i smrti. Geometrijskom apstrakcijom označava crvene i crne šiljke u kvadru postojanja.

U cjelini gledano, slikarstvo Stjepana Đukića Pište svojim različitim ekspresivnim pristupima umjetničko je nastojanje u gonetanju svijeta i bivstvovanja poniranjem u vanjsku i unutrašnju ljepotu stvari i stvorenja. Prikaz je unutrašnjosti, duše na portretima, ljepote tijela u aktovima, tajanstvenih predjela i skrivenosti počela, svjesnog i nesvjesnog u ljudskom duhu. Istraživanje je prvih počela u kozmosu i postanka svjetova. Intuicijom oslobođenom vanjskih utjecaja u apstraktnim slikama, slikar ulazi u područje svemirskih prostranstava, kretanja/mirovanja i područje vječna mira. Oslikava tišinu bića i bitka.

Recenzija Hrvoja Kovačevića - Tvoja zemlja, izložba Stjepana Đukića Pište

Na ovoj izložbi Stjepan Đukić Pišta izlaže šezdeset osam svojih slika. U brojčanom smislu ovo nije umjetnikova najveća izložba, ali jednaka je najvećoj. Tijekom boravka u Australiji također je jednom izlagao šezdeset osam radova.

Zapravo, brojčani kriterij ionako nije posebno važan. Puno je važnije da ova izložba predstavlja ili, bolje reći, opisuje posljednjih dvadeset sedam godina slikareva stvaralaštva, od 1996. do 2023. Stjepan Đukić Pišta plodan je autor, koji je tijekom toga razdoblja mnoštvo vrijednih slika prodao i nisu bile dostupne za ovu izložbu. Niz uistinu sjajnih portreta nastalo je nakon narudžbi te su sada na zidovima zadovoljnih naručitelja. Uz to je autor koji ne miruje, koji se ne zadovoljava postignutim, koji se neprestano razvija, naprjeduje, istražuje i otkriva nove mogućnosti, pomiče horizonte, što ova izložba zorno pokazuje.

Slikara sam upoznao 2010. dok je radio na ciklusu Balade Petrice Kerempuha koji je u ovoj postavi zastupljen dvjema slikama. Nakon što ga je dovršio, krenuo je dalje: u njegovu se ateljeu počeo rađati sljedeći ciklus – Zrno soli u katedrali duha. S velikim sam zanimanjem iščekivao svaku novu sliku koja ga je oblikovala.

Nakon što je već imao petnaestak slika, opet je krenuo dalje, nemirni duh umjetnika naveo je Pištu na novo eksperimentiranje. Oni su mi koje ne poznajemo novi je ciklus proizašao iz prethodnog. Možda shvativši da u svijetu odraslih neće naći odgovore na pitanja koja ga zaokupljaju, okrenuo se djeci, njihovim igrama, odnosima i promišljanjima svijeta u kojemu su se zatekli.

Pa je ponovno krenuo dalje, posvetio se djelima za izložbu u Križevcima. Baveći se ovom temom, Pišta je studiozno proučio sve podatke vezane uz bogatu povijest Križevaca, a onda se usredotočio na svetog Marka Križevčanina, zdenac i križevačke crkve, napose tornjeve koji se pojavljuju na svim slikama ovoga ciklusa. Pišta se vratio i Zrnu soli, obogaćen spoznajama koje je prikupio tijekom eksperimentiranja, da bi se nakon nekog vremena zaputio dalje.

Tematski autora najviše zaokupljaju pejsaži, dvorci te posebno ljudi koji se često pojavljuju i u pejsažima, i pred dvorcima, u pokretu ili statični, a u protekle dvije godine sve se više okreće apstrakciji. Istina, apstraktni se motivi u njega javljaju i ranije, no jedna od vrijednosti ove izložbe uvid je u put kojim je u proteklih četvrt stoljeća stigao do takva promišljanja umjetnosti, odnosno recentnih apstraktnih slika.

Ovih godina, a i desetljeća, umjetnost sve teže uspijeva nametnuti neki novi pogled na svijet. Dok stojimo pred pročeljem neke zgrade, pitamo se koja je misao rukovodila arhitekta tijekom projektiranja. Filmska nam industrija sve češće nudi remakeove starih klasika. Glazba se vraća obradama pjesama popularnim u šezdesetim, sedamdesetim godinama prošlog stoljeća.

Potrošačko društvo nesumnjivo daje svoj doprinos takvom stanju. Konzumenti umjetnosti pod snažnim su pritiskom marketinških stručnjaka.

Stjepan Đukić Pišta uspijeva se izdvojiti iz sveopće bezidejnosti; s jedne strane zna što hoće poručiti onomu tko promatra njegovo djelo, a s druge ima dovoljno energije da svoj naum izvede do kraja.

Prilikom promišljanja svojih djela Stjepan Đukić Pišta kreće od čovjeka. Pokušava ga razumjeti. Jer čovjek je taj koji oblikuje povijest. Putuje od rođenja do smrti i pri tome na najrazličitije načine, ponekad teško shvatljive, hotimično ili nehotično, ponekad slučajno (ili obvezatno slučajno) utječe na sudbine drugih ljudi.

Druga velika tema koja zaokuplja Stjepana Đukića Pištu sučeljavanje je  suprotnosti, odnosno napetost koju time postiže. U spokoj zagorskih brježuljaka unosi snažan pokret, dinamiku u statičnom okruženju, čvrstu plastiku u mekom zelenilu. Sama ta ideja, dakako, nije dovoljna za  kvalitetnu realizaciju, potreban je istančan osjećaj za kompoziciju koji Pišta nedvojbeno ima.

I upravo je taj osjećaj za kompoziciju ono što posjetitelj galerije prvo uočava na slikama. Pišta se genijalnom lakoćom poigrava dinamikom slika; ponekad je to čista geometrija, ponekad snažna napetost, ovisno o tome kako se njegovi likovi osjećaju u ulozi koju im je slikar dodijelio.

Treća je tema povijest. Pišta postiže ono što pokušavaju mnogi umjetnici, a tek rijetki u tome uspijevaju: spaja povijest i suvremenost, čime postiže – bezvremenost.

Lakoća kojom to čini prividna je. Imao sam sreću posjećivati Pištu u njegovu ateljeu, neposredno čuti njegova promišljanja i svjedočiti muci stvaranja. Svemu što vidite na ovim slikama prethodilo je istraživanje, dvojbe, besane noći, lutanje, traženje i napokon pronalaženje. Na kraju vjerujem da smo ovim slikama zadovoljniji mi koji poštujemo njegovo djelo nego on sam. No, to je sudbina svih velikih autora.

Svi smo na ovim slikama. Pišta nas je prikazao takvima kakvi smo, što nas boli, čemu stremimo i kakvim se idolima klanjamo. Govori nam tko smo i što smo. I kamo idemo.

Pri tome Stjepan Đukić Pišta nije sudac nego kroničar.

Slike u ovom ciklusu:

• Veronika Desinićka, slikoreljef
• Taborska elegija, slikoreljef
• Moja zemlja
• Prema promenadi
• Promenada u Taboru
• Susret u Velikom Taboru
• Zapis u vremenu
• Trač party
• Arx Tracorum
• Miljana, slikoreljef
• U plavom satenu
• Posljednji tango
• Autoportret prema Düreru
• Memento mori
• Zagrebačka izmaglica
• lncitatus
• Dva koraka do kralja
• Predah
• Rastoke zimi
• Vu ime čarnega cara
• Veronika II
• Jin, Jang i Tao
• Neznanoj u čast
• Oni su ja kojeg ne poznajem
• Na kraju dana
• Vlasta
• Dječački snovi maloga Franka
• Massimo
• S one strane vremena
• ARS en
• Neizvjesna sloboda
• Boginja (Josipa Lisac)
• Rastoke zimi, slikoreljef
• Obično jutro
• Pozornica života
• Majka i dijete
• Balade Petrice Kerempuha
• Pod starim krovovima
• Bezvremena
• Poluakt s konjima
• Izgubljeni portreti
• Susjeda s plavom ružom
• Zora
• Moja Lisa
• Jutarnja toaleta
• Ekstaza
• Reminiscencija na stanje duha
• Kralj svega
• Vapaj
• Moj prijatelj Norch na kavici
• Kozmički nered
• Plavi cvijet za Lisu
• Sretni putovi
• Ranemona
• Kuća mog djetinjstva
• Most za dvoje
• Smaragdni ostatci vremena
• Pismo materi
• Dom kakav želim
• Zgusnute misli
• Tvoja zemlja
• Put koji ne vodi nikamo
• Krunidba, homm. Edi Murtiću
• Neznanoj
• Dodir tišine
• Snaga crvenog
• Pogled iz ateljea
• Puls moga grada
• Evo me, svijete
• Potonuće u vremenu
• Košmar